Veljača i ožujak, 2004. godine


Trenutno u Španjolskoj bjesne nasilne sindikalne akcije, posebno u brodogradilištima IZAR u Puerto Realu, u kome je nasilje eskaliralo prošle nedjelje. Radnici su jučer nastavili sukobe sa policijom na mostu koji povezuje Puerto Real i grad Cadiz (na mostu je bilo sukoba tokom 5. i 6. veljače). Trvenja u Puerto realu traju već skoro godinu dana, ali je tokom posljednjih nekoliko mjeseci sukob postao ozbiljniji. U Sevilji je u sukobu radnika i policije povrijeđeno 39 štrajkača. Policija je tom prilikom koristila gumene metke i suzavac, a radnici su napravili improvizirane barikade od zapaljenih automobila. Štrajkači su blokirali prugu u San Fernandu. Prema policijskim izvještajima u sevilji, Cadizu i drugim gradovima na policiju je ispaljeno preko 100 ručno napravljenih raketa, uključujući i rakete na koje su pričvršćena sjeciva i metalni diskovi koje su nanijele teške povrede nekim policajcima. Također, radnici su iz praćki na policiju ispaljivali kugle iz velikih kugličnih ležajeva koji se koriste u brodogradilištima, šrafove i strijele. Zahtjevi štrajkača tiču se uvjeta na radu i visine nadnica za 11 000 radnika u jedanaest brodogradilišta u Andaluziji, Asturiji, Valenciji, Galiciji, Madridu i Baskiji. Najavljeno je zatvaranje nekih brodogradilišta i otpuštanje velikog broja radnika. U La Korunji i Ovijedu je u demonstracijama prisustvovalo po 4000 ljudi, a u Bilbau je oko 1200 radnika zapaljenim gumama blokiralo autoput Bilbao-Santruce. Tokom sukoba privatno osiguranje je fotografiralo sve radnike koji su prošli kroz tvorničku kapiju, također, otkrivene su dvije kamere i pet mikrofona koji su policajci postavili u blizini zbornog mjesta unutar tvorničkog kruga. Poslije velikih uličnih sukoba u Cadizu i Sevilli situacija na jugu se malo smirila, tj. birokratski sindikati su uspjeli ponovno preuzeti kontrolu nad zbivanjima. Uslijedile su velike mirne demonstracije u Sevilji (četvrtak 19. veljače) i Cadizu (petak, 20. veljače).

Jučer je oko 6000 ljudi prisustvovalo demonstracijama u kojima su sudjelovali i radnici iz tvornice automobila, radnici zaposleni u transportnoj kompaniji Comes i radnici iz tvornice duhana. Pljuštalo je kao iz kabla, a policije je bilo na sve strane, usprkos tome protest je uspio. Policija je zabranila radnicima da pređu preko mosta u Puerto Realu, pošto su ga blokirali u četvrtak, ali oni su svejedno prošli, a policija se sklonila. Sindikati su pozvali da sljedećeg tjedna ne budu prosvjedi već da se „informira javno mnijenje“. Pregovori će vjerojatno početi u ožujku. Ne treba zanemariti 1200 radnika koji su izašli na ulice Bilbaa u četvrtak (19-og) i opet blokirali autoput zapaljenim gumama. Ovaj put je policija reagirala suzavcem i brutalno pucala gumenim metcima po radnicima; tom prilikom je povrijeđeno preko trideset štrajkača. O svim štrajkačkim aktivnostima se odlučuje na masovnim zborovima na kojima se jasno vidi neslaganje većine radnika i predstavnika birokratskih sindikata, koji se trude zaustaviti ulične akcije. Tokom velikih sukoba u seviljskim brodogradilištima 5. veljače kada je jedan radnik uhapšen, na brzinu je organiziran zbor i policiji je ponuđeno, ili da ga oslobode, ili će se neredi nastaviti. Policija ga je pustila u roku od sat vremena. Koliko sam uspio shvatiti, glavni kočničari štrajka i uličnih akcija su dva glavna sindikata – UGT i CC.OO, koji su sklopili štetne dogovore sa poslodavcima i pokušali dodatno razjediniti, već razjedinjene radnike. Radnici smatraju da je uprava kupila zvanične sindikate i da sada u tandemu rade protiv radnika. Sa druge strane, CNT je veoma uzbuđen jer su ulične akcije stvorile novi osjećaj jedinstva u brodogradilištima, dijelom i zbog masovnih zborova na kojima se donose odluke. Svi štrajkovi i akcije koji su se odvijali tokom veljače nisu bili organizirani od strane zvaničnih sindikata, pa su od strane birokratskih sindikata , policije i uprave brodogradilišta etiketirani kao „divlji“ (nelegalni) štrajkovi. U CNT-ovom letku koji je distribuiran u seviljskim brodogradilištima piše:

„Mi kažemo: treba se vršiti pritisak i pregovarati u isto vrijeme. Da li govorimo nešto što nije razumljivo samo po sebi? Sindikat koji se brine za poduzeće više od samih vlasnika je slab sindikat. Sindikat koji više energije ulaže u pregovaranje nego u štrajk i pritisak na poslodavca je slab sindikat. Sindikat koji računa na novčanu pomoć od Države je slab sindikat. Sindikat koji razjedinjuje radnike je slab sindikat. I sve se to rješava sada, birokratski sindikati imaju sve manje i manje kredibiliteta, a jedino rješenje je otvoren klasni sukob. Mi smo to oduvijek govorili; kada sva ostala sredstva obmanu, iznijeti ćemo sukob na ulice i to će nam otvoriti sva vrata.“